To bi bio ogroman korak ka napretku ako bi se isti pristup primijenio na Bosnu i Kosovo. U obje zemlje upali smo u zamku politke rovova, koja onemogućava postizanje stabilnosti ili dugotrajnog rješenja, uprkos ogromnom ulaganju ljudi i resursa posljednjih skoro dvadeset godina. To je zato što nastavljamo da insistiramo na tome da je, uz dovoljno pritisaka i ohrabrenja, moguće uspostaviti potpuno funkcionalno multietničko društvo u Bosni i na Kosovu, bez promjene granica. Kontinuirano smo ignorisali sve dokaze koji su svjedočili suprotno i žigosali smo kao kočničare sve one koji su otvoreno govorili o alternativnim pristupima. Realnost je da nikakve prijetnje ili poticaji, uključujući brzo članstvo u EU ili NATO, neće ubijediti bosanske Srbe da ustupe centralnoj vlasti znatan dio prava i privilegija koje su im date Dejtonskim sporazumom, a što su bosanski muslimani (Bošnjaci) i međunarodna zajednica odlučni da sprovedu.
Bosanski Srbi su odlučni u tome da imaju punu kontrolu nad vlastitom sudbinom i strahuju da će, ukoliko nastave da vrše prenos nadležnosti na centralnu vlast, brojno nadmoćniji Bošnjaci preuzeti kontrolu. Krajnji rezultat jeste nastavak tenzija između dva bosanska entiteta, disfunkcionalna država, a izgledi na uspjeh dugogodišnjih budućih napora zapadnih političara, kao što je nedavna posjeta potpredsjednika Bidena, liče na ukucavanje četvrtastog klina u okruglu rupu.
Znam o čemu govorim: više od 15 godina bio sam jedan od onih koji su to pokušavali. Na kraju sam shvatio da su historijska iskustva u ovom regionu stvorila način mišljenja koji se mnogo razlikuje od našeg. Mi i dalje očekujemo od ljudi na Balkanu da razmišljaju i djeluju kao mi, a to se neće dogoditi. Na Kosovu je realnost da je većina Srba napustila Kosovo i da se neće vratiti. Mnogi su ostali samo zato jer vjeruju ili se nadaju da mogu ignorisati centralnu vlast nezavisnog Kosova i da mogu da nastave tražiti od Srbije političku i finansijsku pomoć.
Naročito se Srbi koji žive sjeverno od Ibra ponašaju kao da, u stvari, žive u Srbiji. Predsjednik, Boris Tadić, i njegova umjerena vlada uhvaćeni su u zamku podrške kosovskim Srbima, kako bi spriječili nacionalistički bič dok pokušavaju da se približe EU. Ove protivrječnosti postaju sve vidljivije. Ali to nije najveća opasnost. Dosad su kosovski Albanci bili strpljivi u vezi sa odbijanjem kosovskih Srba da priznaju nezavisnost bivše srpske pokrajine, uzdajući se u međunarodnu zajednicu da riješi ovaj problem. Ali, opozicioni političari na Kosovu počeli su kritikovati kosovske vlasti zbog pasivnosti po tom pitanju. Ova frustracija će rasti i dovesti do daljeg pogoršanja odnosa između Kosova, Srbije i međunarodne zajednice, kao i do eskalacije nasilja protiv kosovskih Srba. I na Kosovu i u Bosni potrebno je da razmotrimo različita rješenja, koja nam se možda neće svidjeti i koja će sama po sebi imati problema, ali koja će biti zaista ostvarljiva. To je jedini način na koji međunarodna zajednica može da privede kraju svoje angažovanje na Balkanu.
Na Kosovu ovo vjerovatno znači neki oblik razdvajanja Albanaca i Srba, uz kombinovanje uzajamnog priznanja, punog poštovanja prava manjina i brojnih slatkih mamaca iz EU. Bosna je komplikovanija. Tamo rješenje vjerovatno obuhvata oblikovanje različitog odnosa unutar Bosne i omogućavanje Republici Srpskoj, srpskom dijelu podijeljene zemlje, da sprovede referendum o nezavisnosti. Ovo bi moralo obuhvatiti mnoštvo garancija o budućim odnosima i moralo bi biti urađeno kao kompletni paket, koji bi vodila i implementirala međunarodna zajednica. U oba slučaja bilo bi potrebno pokazati volju i spremnost da se upotrijebi vojna sila, kako bi se spriječilo nasilje. Postoji još jedan razlog zbog kojeg moramo proširiti svoj način razmišljanja. Mi na Zapadu ponašamo se kao da smo ti koji kontrolišu šta se dešava u regionu. To nije tako, što je dokazano izbijanjem nasilja u bivšoj Jugoslaviji 1990-91. i jačanjem Oslobodilačke vojske Kosova 1997-99. Činjenica je da i u Bosni i na Kosovu nezavisne lokalne snage mogu da uzmu stvari u svoje ruke i u veoma kratkom roku prouzrokuju obnovu nasilja, koje će biti veoma teško suzbiti. Mi jednostavno ne možemo sebi priuštiti da se još više upetljamo na Balkanu.
Kao alkoholičar čiji je prvi korak priznanje da ima problem, mi treba da prihvatimo činjenicu da postojeća politika nije održiva. Tek tada možemo početi razmišljati konstruktivno o rješenjima koja mogu da dovedu do trajnog mira u regionu.
William Montgomery
